Tražim oblake koji se pamte Na postelji grada što bunovni plamte Tražim ih smehom i pogledom belim Dok utehu tvoju iz nedara selim Tražim nebo veće od krova I kunem se rečju praznom bez slova Da naću nebo purpurne boje Pod kojom sve moje utvare stoje Tražim oblak nalik tebi I stižem visoko kako i ne bi Gledam odozgo ljude i ptice A oblak mi postaje jedino lice
Tekst: Saša Radonjić Muzika: Milan Korać
Sat koji prethodi zori čuvam u džepu k'o jedini spas i kad me ta misao smori progledam nasukan na sopstveni glas Strah koji prethodi noći čuvam u škrinji od sena i blata a škrinja je kuća skrivenih moći i nigde nema ulaznih vrata Strah i sat k'o dva su brata i svaki sedi u svojoj sobi zovu me samo kad nestane zlata da platim ceh u kradenoj robi
Tekst: Milan Korać Muzika: Milan Korać i Saša Radonjić
Umeš li zaista i vazduh da bojiš Mnogi već znaju da oblake krojiš Da li dok snivam ti vatru dišeš, a košmar od zemlje u nedrima kriješ Ako je vazduh stvarno u boji Kako nam dane i noći broji, Kaži mi tiho magične reči Kako to vazduh utvare leči Da li vazduh držiš na lancu Večno sama u gradskome klancu O zašto te malo ima Kad je i magli i prstima zima Umeš li zaista i vazduh da bojiš Da li si opsena il' stvarno postojiš
Tekst: Saša Radonjić Muzika: Milan Korać
Da li sam čovek od pruge i puta Da li mi ruka po bedrima luta Gitare što kleči u ponoćni sat Dok pesmom joj nežno milujem vrat Da li sam čovek od puta i pruge Da li me mame ulice duge I žene što češljaju misao svaku Kad shvate da sam sa prugom u braku I kad s gitarom krenem na put Mislićeš iznova kako samo ljut A mene samo daljine vuku Zovu me tiho i drže za ruku
Tekst: Saša Radonjić Muzika: Milan Korać
Noć kada putujem ka raskršću mitskom Od sopstvene senke veći i jači Odvajam javu čeličnim stiskom Dok me ta pesma rečima svlači Na raskršću pohaban kofer čeka U njemu gitara i bluz kometa Otisak dlana iz prošlog veka Brazda života ni trideset leta U koferu je i njegov šešir Otmeno prašnjav oreol taman Paklo cigara za ceo svemir Uvlačim dim, zvezda sam gladan U noći kad putujem sporo kô jauk Noć i nije zgužvana stranica Na raskršću mitskom ubraću pamuk I nikuda dalje, poslednja stanica
Tekst: Saša Radonjić Muzika: Milan Korać
Stojim na kraju puta tišine Strune od svetla prstima diram Dohvatim nebo dlanom praznine I dno horizonta za kuću biram K'o zatočenik jutarnjeg vetra Ogrnem smeh i krenem u beg Cestom dugom tek dva tri metra Stazom koja ne poznaje sneg Sad živim na kraju puta tišine Pod malim suncem demone plašim Ukraden iz tvoga sveta taštine S nebom se grlim i jecaj tvoj tražim Moje nebo spašeno od kiše Moje nebo što nečujno diše
Tekst: Saša Radonjić Muzika: Milan Korać i Saša Radonjić
Mi smo senke što putuju prugom Vagonima večnim zadojeni dugom Mi od pruge ne krijemo suzu Od rođenja poklonjeni bluzu Mi slušamo kako raste trava Pored šina usamljen maslačak Mi krademo noć od zaborava Dve-tri zvezde, mesečine tračak Ako pruga negde ima kraja Ne verujmo istini globusa I nek’ sunce senke naše vaja Po staklima starog šinobusa
Tekst: Saša Radonjić Muzika: Milan Korać
Palo je nešto vlažnih reči Palo k'o rosa koja leči I ostaće doveka na ovom papiru Same i tihe u džepnom svemiru Palo je nešto od reči i neba I stih je sad k’o kriška hleba Za stolom se gosti sujeta seda I tvoja vedrina odjednom je bleda A pade i nešto latica smeha Na kraju leta na uzglavlje greha I ko će od latica reči i rose Češljati buket kudrave kose
Tekst: Saša Radonjić Muzika: Milan Korać
Gradim kuću od čarobne prašine Već je tu crep i venac oluka od bluza i tuge kamene Kuću koju će srušiti buka Malter od pesama gitarom mešam Za kuću po meri moje sunčanice I šuplje note na prozore vešam Dok pristiže buka u ruhu venčanice I kada buka bude na pragu Kuće gde živimo ja i tišina Rukama slabim izneću dragu I ponovo sve će biti prašina
Tekst: Saša Radonjić Muzika: Milan Korać i Saša Radonjić